Dok čitam meni naših restorana Gourmet San Rocco i Food&Wine Primizia gdje se nižu carpaccio od Boškarina, biftek od Boškarina, rolada od mesa od Boškarina iz krušne peći i ostala jela na bazi mesa od istarskog goveda, pitam se koliko je potrošača ove delicije upoznata sa značenjem riječi boškarin. Siguran sam da većina vjeruje kako je to životinjska vrsta. Boškarin je vlastito ime, možda najčešće ime koje je seljak davao svome govedu, kao što su bila jednako prisutna imena Bachin, Gaiardo i za krave Viola, Garofola. Bio je stvarni član obitelji, ponos kojeg se pralo i čistilo, pokazivalo svima dok ga se vodilo da pije vodu, hvalila se njegova težina, snaga. Vodila se velika briga o Boškarinu, s ljubavlju i predanošću, jer o njemu je ovisilo da li će polja biti izorana i da li će te godine obitelj imati što za jesti. U njegovoj su staji ljudi ragovarali jedni s drugima za vrijeme hladnih zimskih dana obavijeni toplinom koju je ovaj nježni div stvarao.
Sjećam se jednog 17. kolovoza prije mnogo godina, kada su se dan nakon fešte San Rocco obitelji iz Brtonigle s kolima koja su vukli volovi spuštali u Karigador na kupanje i kako bi oprali svoju stoku u moru. Na jednim kolima bio sam i ja sa svojom obitelji i njokima od piletine koje je pripremila moja baka. Sjećam se kao da je danas emocija koje sam doživio kada sam s bijelog puta blizu škole u Fjorinima vidio more. Ovo je moj, naš, Boškarin. Sjećam se i kada je obiteljsku štalu napustilo i posljednje govedo jer ga je zamijenio kultivator Pasquali 18 konja, bila je to 1968. godina. Postoji i sjećanje kada je član Slow Food Italija krajem Osamdesetih i početkom Devedesetih predložio nama općinskim čelnicima prisutnim na sastanku u Novigradu da vrednujemo meso istarskog goveda u kuhinji u cilju očuvanja ove već izumrle vrste. I da, sjećam se osjećaja kada sam čuo da kako bi ga zaštitili, moramo jesti “jednog od nas”.
Nastavak priče o boškarinu i njegove kulinarske i prehrambene kvalitete su novija povijest.